Dolaskom Indoeuropljana (Iliri i Prediliri) početkom II. tisućljeća iščezava staro stanovništvo i njegova kultura. Doseljenici sa sjeveroistoka - Indoeuropljani ili Arijevci kako ih znanost naziva i njihovo podrijetlo je jedan od najsloženijih problema koji povijest nastoji razjasniti. Ovi stepski ratnici dolaze iz današnje Rusije te područja od Urala do Kavkaza jašu na konjima i sobom donose metal, bakar i broncu i pokoravaju staro neolitičko sjedilačko stanovništvo. Oni podižu utvrđena naselja na uzvisinama. To su one čuvene i nama dobro poznate gradine. One su raspoređene po gotovo cijeloj Županiji.

Vrijedi istaknuti gradinu Tor južno od Jelse. Stara graditeljska tehnika velikih obrađenih kamenih blokova izaziva divljenje i današnjih graditelja. Izgrađena u vrijeme moćnih ilirskih vladara Pleurata, Agrona, Teute i Demetrija svjedoči da je iza njene gradnje stajala moćna zajednica.

Najveće gradinsko naselje na otoku Braču je Škrip - jedinstveni primjer dobro očuvanog ilirskog utvrdišta u Dalmaciji. Čudesno je to utvrđenje, golemo naslagano kamenje u obrambenim zidovima. Uz gradine nalaze se i grobne gomile koje svjedoče o kultu umrlih. Iskopavanjem grobova otkriveno je da su Delmati pokopavali svoje mrtve na više načina. Nad nekima grobovima su podizali velike gomile kamenja visoke i više metara promjera preko 30 metara, Takve gomile kamenja nađene su u Lovreću, Žeževici, Cisti. Jedna od najtipičnijih je Glavan - gomila iznad Krivodola. U njoj su nađeni ostaci raznih glinenih posuda i ljudskih kostura. U Gorici su nađeni ostaci krematorija koji svjedoče da su Iliri svoje mrtve i spaljivali. U selu Postranju nađeno je ilirsko groblje i velika količina oružja.

Dolaskom grčkih kolonista, koji grade na kopnu i otocima svoja naselja, početkom IV. stoljeća prije naše ere nastaju prva gradska središta. Najvažnija naselja bila su Salona, Tragurion, Epetion. Međutim jedan od dragulja naše Županije, koji osnovaše grčki kolonisti, bio je Stari Grad na Hvaru.

U drugoj polovici 5. stoljeća prije naše ere poslije uspona Periklove Atene i perzijskih ratova dolazi do sukoba dva vodeća helenska polisa Atene i Sparte (peleponeski ratovi 431.- 404.). Oba grada su ratovima iscrpljena te kako to obično biva dolazi do uspona gospodara Sicilije Dionizija Sirakuškog koji se kao 23 godišnji mladić istaknuo u sukobima Grka i Kartažana na svom rodnom otoku Siciliji. 

Dionizije osvojivši južni dio Apeninskog poluotoka i utvrdivši uporišta na Sardiniji i Elbi, usmjerava se na osvajanje položaja na istočnoj obali Jadrana. Dionizije je zaposjeo Vis (Issa) te stupio u pregovore sa stanovnicima otoka Parosa na Egejskom moru koji su zbog prenapučenosti tražili pogodno mjesto za preseljenje dijela stanovnika. Po završetku uspješnih pregovora Parani dolaze i naseljavaju se na otoku Farosu (Pharos) osnovavši tu istoimeni grad na mjestu današnjeg Starog Grada. Povoljni smještaj nije odredila samo dobro zaštićena uvala nego i prostrano polje istočno od uvale.

Aspalatos je bilo prvo ilirsko-grčko naselje nastalo 400 godina prije Krista na južnoj uvali današnjeg splitskog poluotoka. Kasnije u doba Rimljana Aspaltos postaje Spalatum, a Hrvati od Spalatuma načiniše Split.

Rimljani ostavljaju svoje tragove na ovom prostoru bogatom poviješću. Najpoznatiji je svakako Dioklecijanova palača Dioklecijanova carska palača. Povjesničari uzimaju 305. godinu n.e. kao godinu kada je plača dovršena bila je utvrđeni ali i raskošni dvorac sa prostorima za stan cara i njegove obitelji, počasne garde, posluge i vojne posade. Unutar Palače su bile sagrađene i vjerske kultne građevine od kojih će jedna biti Carevo vječno počivalište. Sve ovo na površini od oko 30.000 metara kvadratnih stvorili su graditelji, kojima samo znamo imena Filot i Zotikos.

Zidovi Dioklecijanove palače prosječno su debeli 2,10 metara, visoki na južnoj strani 24, a na sjevernoj 17 m. Dobroj očuvanosti zidova doprinijela je kvalitetna kamena građa bijeli vapnenac sa Brača i kamen iz kamenoloma kraj Segeta, kojim su zidani. Pojedini građevni i ukrasni dijelovi dopremljeni su iz dalekih krajeva tako su sfinge i granitni stubovi uzeti iz staroegipatskih građevina.

Veliki interes za Salonu pokazivali su rimski trgovci i vojnici. Rimski vojskovođa Cecilije Metel odlučuje (119. godina prije Krista) tu prezimiti sa vojskom. Ujedno to je godina kada se prvi put u literarnim izvorima spominje ime Salona. Rimski utjecaj u gradu postaje odlučujući kada je Gaj Koskonije porazio Delmate kojima je Salona bila glavni izlaz na more. U ratu između Cezara i Pompeja Salona je bila na strani pobjednika Cezara koji joj vjerojatno u znak zahvalnosti daje položaj rimske kolonije "Colonia Martia Iulia Salona". Sagrađene su ceste i vodovod te Salona postaje jedno od trgovačkih središta. Prema nekim teorijama prvobitna gradska jezgra nalazila se na području Glavičine (sada se tu nalaze ostaci teatra i foruma). Gradska jezgra bila je opasana bedemima od kojih su neki dijelovi kameni blokovi i vrata Porta Caesarea ostali sačuvani do danas.

U Saloni postoji dobro organizirana kršćanska općina. U početku kršćani se okupljaju u privatnim kućama bogatih vjernika, o čemu postoje arheološki dokazi. U Dioklecijanovim progonima mučeničkom smrću umiru Sirijac Domnio, Anastasius iz Akvileje i četvorica vojnika Dioklecijanove tjelesne straže. Štovanje ovih mučenika razvilo se na njihovim grobovima koji zajedno sa bazilikama i drugim crkvenim građevinama predstavljaju najvažnije spomenike Salone ovog perioda. U Saloni kršćanstvo postaje glavna religija poslije Milanskog edikta. Grade se crkveni objekti. Na početku 5. stoljeća Salonitanski biskup postaje metropolitom cijele Dalmacije.

Međutim rimsko osvajanje ne ide tako jednostavno. Iliri vode duge i teške ratove (229. prije n.e. do 9. poslije n.e.) sa Rimljanima. Njihova uporna i junačka borba zadivljuje jer iako su bili više puta potučeni prikupljali su snage i ponovo se tukli protiv Rimljana. Prvi pokušaji rimske vojske da provali na delmatsko područje išli su od jugoistoka (ušće Neretve) kuda je bilo najlakše prodiranje i povlačenje vojske. Prirodni putovi preko današnje Imotske krajine vodili su jednim pravcem preko Krivodola i Lovreća kroz Cistu do Trilja, drugim preko Posušja u Tomislavgrad (Delminijum) sjedište Delmata.

Prvi spomen Delmata (Dalmata) ostavio je rimski povjesničar Polibije opisujući njihove sukobe sa susjednim ilirskim plemenima: Liburnima (na sjeveru) i Daorsima (na jugu) te grčkim kolonijama. Prema ovim zapisima ratoborni Delmati žive na području od Neretve do Krke tako da je Imotska Krajina njihova središnja zemlja. Prvi oružani sukob i početak rata s Rimljanima bio je 156. godine p.n.e. a sukobi i ratovi Rimljana i Delmata traju sve do 9. godine naše ere. O žestini ovih sukoba i otporu Delmata svjedoči podatak kako protiv Delmata ratuje i sam rimski car Oktavijan August 34. i 33. godine p.n.e. Rimski povjesničar Appiani piše o ovom dvogodišnjem ratu i teškim bitkama na području Moseća i Svilaje oko Promone (današnji Klanac kod Tepljuha na Promini) i tvrđave Setovije. Do prvog okršaja dolazi u Promoni koju je Oktavijan zauzeo, a da bi osvetio poraz Cezarovog legata A.Gabinija 48. - 47. godine p.n.e spaljuje do temelja grad Sinodium. Po uništavanju Sinodiuma dolazi do utvrde Setovije iz koje Delmati pružaju žestoki otpor. Prigodom opsade Setovije sam August je ranjen te se vratio u Rim. Setoviju nastavlja opsjedati Statilije Taur (33.godine p.n.e.) Međutim bez uspjeha pa se Oktavijan August vraća u rat .Silom nikako nije mogao osvojiti grad nego su se Iliri predali tek kada ih je na predaju natjerala glad. Iliri prihvaćaju sve uvjete koje postavljaju Rimljani, obavezuju se na vojnu službu i plaćanje godišnjeg danka. Oktavijan se trijumfalno vraća u Rim i predaje Senatu provinciju koji će potom nazvati Delmatia (Dalmatia) čemu su pridonijele borbe s Delmatima.

Najstariji spomenik koji se veže uz Hrvate na ovom području je crkva Sv. Jurja u Putalju (današnji Kaštel Sućurac) koju je knez Mislav obdario zemljama (kraj prve polovice 9. stoljeća). Njegov nasljednik Trpimir (oko 845 - oko 865) u solinskim Rižinicama podiže benediktinski samostan i po njegovoj povelji ulazi hrvatski narod u povijest sa svojim vlastitim imenom Hrvat.

Konstantin Porfirogent spominje Hrvate koje je rimski car Heraklije pozvao da se bore protiv Avara. Hrvati postaju stvarnim gospodarima zemlje koju su oslobodili i to im Bizant kao saveznicima prešutno priznaje. Porfirogent u svome djelu napisanom polovicom X. stoljeća spominje Imotsku krajinu kao tadašnju najistočniju jugoistočnu starohrvatsku župu Emotha - Imota. Hrvati su u doba seobe živjeli u rodovskim zajednicama, krvno vezanih zadrugama, u kojima su postojala osobna vlasništva. Ove rodovske zajednice - zadruge uklapale su se u veće plemenske saveze koji su zauzimali manje zemljišne prostore koje su nazivali župama. Cilj plemenskih saveza je bila lakša obrana ili napad u cilju proširenja vlasti. Plemenski savezi dijelili su vlast i živjeli neovisno jedni o drugima jer nisu imali zajedničkog vladara. U VIII. stoljeću otimaju se o Hrvate i njihovu zemlju dvije sile Franačka država i Bizant, da bi mirom u Achenu Franci dobili vlast nad Dalmatinskom Hrvatskom, a Bizant primorske gradove i otoke. 
Krajem VIII. stoljeća spajanjem više nezavisnih župa (Konstantin Porfirogent spominje ih 11.) u veću cjelinu nastaju veća područja države Hrvata. U početku su to Dalmatinska Hrvatska i Posavska Hrvatska.

Za povijest Hrvata značajan je Branimirov natpis koji datira iz doba narodnih vladara pronađen u Muću kao i nalazište - ostaci stare crkve kod današnje crkve svetog Petra u Muću. Branimirov natpis urezan je na tvrdom kamenu kakvog nema u ovom kraju, te je izrađen u nekom drugom mjestu u klesarskoj radionici, a o vještini majstora svjedoči oblik slova, izrada ukrasa. Ranija mišljenja povjesničara bila su da je natpis bio nadvratnik crkve međutim današnji stručnjaci smatraju kako je natpis bio pregrada između prostora za oltar i svećenika s jedne strane i lađe s druge strane, prostora za vjernike. 
Danas je znanstveno prihvaćeno čitanje natpisa:

(TEMPORE DVCIS) BRANIMIRI. ANNOR(um) XPI SACRA DE VIRG(ine) CARNE VT SV(m)PS (it).S (eu) DCCCXXX ET VIII. VI.Q (ue) INDIC(tione).

U VRIJEME KNEZA BRANIMIRA OTKAD JE KRIST UZEO SVETO TIJELO OD SVETE DJEVICE GODINE 888.VI., INDIKCIJE .

Krajem IX. i početkom X. stoljeća na Braču utemeljen je i sagrađen glasoviti benediktinski samostan sv. Ivana. Benediktinci na napuštenu starokršćansku crkvu grade svetište. Popis posjeda opatije iz 1185. prepisan je i ovjeren 66 godina potom u poznatoj Povaljskoj listini, najstarijom ćiriličkoj listini pisanoj hrvatskim jezikom. Ona je količinom narodnih imena koja se spominju u njoj, toponima koja odražavaju duh naroda koji ih stvara, jedan od najznačajnijih hrvatskih povijesnih i jezičnih spomenika uopće. Benediktinci probijaju vrata na zapadnom zidu krstionice koja im postaje crkva i za ta vrata 1184. majstor Radonja kleše prag nadvratnik i u njemu urezuje ćirilskim pismom sadržaj o povratku zemalja samostanu. Zaslugom don. Frane Bulića ovaj u povijesti poznati Povaljski prag prenesen je u Muzej hrvatskih arheoloških spomenika.

Za povijest je važan i natpis sa sarkofaga kraljice Jelene otkriven u Solinu jer se u njemu navode hrvatski kraljevi i način na koji su oni vezani. Jednako tako naveden je točan nadnevak smrti kraljice Jelene.

"U ovom grobu počiva glasovita kraljica Jelena, koja je bila žena kralju Mihajlu (Krešimiru), majka kralja Stjepana (Držislava). Ona je podigla mir kraljevstvu. Dne. 8. listopada godine od upućenja Gospodnjega 976. Ovdje je bila pokopana : indikcije IV, cikla mjesečnoga V, epakte XVII, cikla sunčanoga V. Ona koja je za života bila majka kraljevstva je i majka sirota i zaštitnica udovica. Ovamo pogledavši, čovječe, reci "Bože, smiluj joj se duši" (Natpis na Jeleninom sarkofagu kako ga je restaurirao don Frane Bulić)

Od jedanaest županija koliko ih je u 10. stoljeću imala Hrvatska Država tri su bile na području današnje Splitsko-dalmatinske županije: Cetinska, Imotska i Primorska. U Splitu u nazočnosti kralja Tomislava održan je crkveni sabor (925. - 928.) koji je potvrdio primat metropolitski primat Splita nad istočnojadranskim biskupijama.

Srednjovjekovna starohrvatska župa Vrh Rika zauzimala je prostor uz gornji i dijelom srednji tok rijeke Cetine, od zadnjih obronaka Dinare do Hrvatačkog polja. Prvi njen spomen u srednjem vijeku je u zaključcima Crkvenog sabora iz 1185.godine (…parochia…Verchreca).

Od starohrvatske Vrh Rike na izvoru Cetine ostala je sačuvana crkva Svetog Spasa sagrađena u 9. stoljeću u vrijeme hrvatskoga kneza Branimira. Sagradili su je, kako o tome svjedoči natpis na kamenim gredama oltarne ograde, kninski župan Gostiha i njegova majka Nemira i sinovi. 
Crkva Sv. Spasa je za mnoge poznavatelje najranijeg starohrvatskog crkvenog graditeljstva jedan od najvrednijih arhitektonskih sklopova iz doba hrvatskih narodnih vladara i jedina crkva ovog perioda čiji su zidovi sačuvani do visine krova. Do danas sačuvani masivni zvonik četvrtaste osnove najstariji je očuvani zvonik u ranosrednjovjekovnoj arhitekturi Hrvatske. Crkva je bila posvećena Kristu Spasitelju.

Na prostoru naše Županije kako vidimo kolijevka je hrvatske državnosti. Ovdje se krune hrvatski kraljevi. U nedjelju 9. listopada 1076. u crkvi svetog Petra u Solinu je okrunjen za hrvatsko-dalmatinskog kralja ban Dmitar Zvonimir. Svečanom činu bili su nazočni nadbiskup Lovro sa biskupima Stjepanom zadarskim, Petrom kninskim, Grgurom rapskim, Ivanom trogirskim i drugim biskupima te županima cetinskim, sidraškim, kninskim i opatom Gebizonom legatom pape Grgura VII. 
Kralj je položio prisegu a ovom prilikom je izdano i mnoštvo isprava kojima je kralj Zvonimir potvrdio stara prava i privilegije plemićima i svećenstvu. Od svih isprava sačuvala se jedino ona kojom je kralj potvrdio molbu nadbiskupa Lovre na crkvu svetog Jurja u Putalju s njezinim posjedima.

Za 12. stoljeće vezan je i ulazak Splita i drugih dalmatinskih gradova (Trogira), u novo razdoblje povijesti - status slobodne općine pod vlašću ugarsko-hrvatskih kraljeva (kraća razdoblja mletačke ili bizantske vlasti). Splitski kroničar Toma Arhiđakon navodi kako je ugarski kralj Koloman 1102. ušao u Split (kasnije analize Tominih djela ispravili su godinu Kolomanovog ulaska na 1105), i dao privilegij slobode gradovima ( uz Split, Trogir i Zadar).

U 13. stoljeću Dioklecijanovu palaču posjećuju ugarsko-hrvatski kraljevi - na prolazu u križarski rat Andrija II. Njegov sin Bela IV 1241. sa suprugom Marijom sklanja se u grad u bijegu pred Tatarima. Njihove kćeri Katarina i Margarita umiru i bivaju pokopane nad zapadnim ulazom Dioklecijanovog mauzoleja.
U 13. stoljeću nastaje najvažnije djelo starije hrvatske historiografije "Historia Salonitana" koju je napisao Toma (1200-1268) arhiđakon splitske crkve.

Na Katedrali - ranije Dioklecijanovom mauzoleju - u 13. stoljeću gradi se romanički zvonik. Krajem 14. stoljeća zvonik već ima gotički gornji kat jer je kao takav ucrtan u minijaturama hercega Hrvoja Vukčića Hrvatinića. Iz 13. stoljeća su i neka umjetnička djela. Svakako su najpoznatija ona slikara i kipara Andrije Buvine - drvene vratnice splitske katedrale iz 1214. godine, potom reljefi na zvoniku katedrale koji pripadaju umjetničkom krugu majstora Radovana.

Iz 14. stoljeća je Statut grada Splita (1312.), koji dokazuje status grada Splita kako autonomne općine i najstariji grb Grada (kameni grb u zidu stare Vijećnice na Narodnom trgu). O autonomnosti grada svjedoči i vlastiti novac koji je Split kovao u tom razdoblju. Autonomni položaj povoljno utječe na kulturni i gospodarski razvoj grada. Dovršeno je pretvaranje Palače i njenih raskošnih dvorana i širokih ulica u srednjovjekovni grad sa romaničkim i gotičkim kućama. Jedina otvorena dvorana Palače - Peristil postaje gradskim trgom. 
Srednjovjekovni Split ovoga perioda ima četiri gradske četvrti nazvane po najvažnijim crkvama : sv. Dujma, sv. Martina, sv. Marije i sv. Mihovila .

U 15. stoljeću točnije 1420. Split zaposjedaju Mlečani, koji gradu priznaju i određene privilegije. Gradom vladaju punih 377. godina (do 1797). U 15. i 16. stoljeću koje obilježava duh renesanse, Dioklecijanova palača postaje predmetom zanimanja pomoraca, humanista, arhitekata i putopisaca tako iz ovoga perioda imamo sačuvane brojne podatke.

Gospodarski razvoj iz perioda srednjovjekovne slobodne općine zadržao se i kroz prva dva stoljeća mletačke uprave. U kulturnom životu grada značajni su splitski humanisti, književnici, umjetnici, graditelji. Bernard Splićanin, franjevac iz samostana sv. Frane objavio je 1495. svoj lekcionar inače najstariju latiničku knjigu tiskanu na hrvatskom jeziku.

Marko Marulić piše svoju "Juditu" najstarije hrvatsko književno djelo.

Poznati likovni umjetnici u tom periodu su Blaž Jurjev Trogiranin i Dujam Vušković, a graditelji i kipari Juraj Dalmatinac i Bonino iz Milana, a malo poslije i albanski majstor Andrea Alessi te Nikola Firentinac.

Iz 16. stoljeća je i novi obrambeni sustav, a započinje i izgradnja skladišnog i sanitarnog sklopa u luci jugoistočno od Palače- lazareta.

U 17. stoljeću uz povećanje opasnosti od Turaka se još veća pozornost daje obrani. Grade se dva obrambena sustava utvrđenja. Istočno od Grada na dvama strateški važnim mjestima grade se tvrđave - Gripe za obranu Splita sa sjeveroistoka, Bačvice za obranu jugoistočnog prilaza luci. Ovaj obrambeni sustav dovršen je 1666. godine.

Međutim što se tiče drugih krajeva Županije situacija je drugačija. U 12. stoljeću slabljenjem Bizanta i opadanjem njegove političke moći postaje Venecija suparnicom hrvatsko-ugarskim kraljevima i bori se protiv njih za dalmatinske gradove i njihovo zaleđe. Tijekom 12. i 13. stoljeća ugarsko-hrvatski vladari Hum (u čije područje tada ulazi i Imotska krajina) često osvajaju i gube.

Za nasljednika kralja Bele Stjepana VI. ( 1270. - 1272.) u Dalmaciji se vode borbe među gradovima, a situacija postaje još gora 1272. u doba Ladislava III. Dalmacija dolazi pod protektorat napuljskog kralja Karla. Ovim dinastičkim neredima koriste se hrvatski velikaši Šubići, naročito ban Pavao. On je bio primorski ban (1275.), a 1283. postaje hrvatskim banom. Za dinastičkih borbi između posljednjeg Arpadovića Andrije III. i Anžuvinca Karla Martela ban Pavao Šubić dobija od Karla na dar Dalmaciju i Hrvatsku. Kako bi kralj Andrija pridobio za sebe Pavla i odvojio ga od Anžuvinaca daruje Pavlu Dalmaciju i Hrvatsku u nasljedstvo. Isto tako u nasljedstvo mu daje i bansku čast. Ban Pavao vlada cijelom Hrvatskom. Gospodarom Bosne Pavao postaje 1299. godine Tako Pavao Šubić vlada prostranom državom (kao što je bila Hrvatska u doba domaćih vladara). Za bosanskog bana Pavao postavlja brata Mladena I, a za kneza triju polja i čitave Humske zemlje (tu se nalazi i Imotska krajina) sina Mladena II. Poslije pogibije Mladena I. 1304. Ban Pavao postavlja 1304. za bosanskog bana najstarijeg sina Mladena II. Poslije Pavlove smrti 1312. na banskoj stolici nasljeđuje ga sin Mladen II. bosanski ban. U ispravi od 10. travnja 1318. Mladen se zove "banom Hrvata i Bosne i općim gospodarem Humske zemlje". Kako bi sredio i smirio stanje u Bosni za bosanskog bana Mladen postavi Stjepana II. Kotromanića, sina Stjepana I. Kotromanića ( bio bosanski ban).

Poslije smrti Pavla Šubića protiv njegovog sina i nasljednika ustaju zavidni hrvatski velikaši, u prvom redu Nelipići. Pridruži im se i njegov brat Pavao te Mlečani i ugarsko-hrvatski kralj Karlo Robert koji je postavio cilj jačanje središnje kraljevske vlasti. Na stranu Karla Roberta stali su i bosanski velikaši Hrvatinići i Stjepan II. Kotromanić. Ovom posljednjem Kralj za pružene usluge priznaje vlast nad Bosnom , Humom i Dalmacijom od Cetine do Dubrovnika. Stjepan II Kotromanić oslanja se u vladanju i na heretike u Bosni jer oni imaju veliki utjecaj u narodu. Zbog toga mnogi katolici izmiču njegovoj vlasti, tako i makarski biskup bježi u Omiš.

U doba Stjepana II. Kotromanića i u Imotskoj krajini se širi bosanska hereza bogumilstvo. Na sjeveroistočnoj granici Imotske (župe) krajine, nalazi se Ledinac u kome je bila kuća bosanskih krstjana koji su se brinuli za pripadnike bogumilske crkve u tadašnjoj Imotskoj župi.

Stećci Imotske krajine imaju svoje osobitosti po kojima se razlikuju od stećaka u susjednom Humu (Hercegovini). Stećci u Imotskoj župi imaju oznaku godina brojevima. Toga u bosanskih stećaka nema, nego se spominju godine po godinama vladanja bana. Imotski stećci iščezavaju na prijelazu 15. u 16. stoljeće, dakle padom pod Turke. Stećci su specifičnost našeg naroda jer takvih nadgrobnih spomenika nema ni u jednoj zemlji, pa ni u Bugarskoj odakle se i proširilo bogumilstvo. Stećci su nadgrobni spomenici, napravljeni od domaćeg vapnenca ukrašeni reljefnim figurama ljudi, žena, konjanika, zvijezda, križevima… Ima ih jednostavnih i složenih. Jednostavni su od jednog, a složeni od dva komada kamena. Kod složenih stećaka donji kamen leži vodoravno, a na njega je stavljen drugi u obliku sarkofaga. Prvi kamen pokriva grob, a drugi je ukras. Stećaka najviše ima na Berinovcu, poviše Krivodola, u Cisti, Zagvozdu, Lovreću. U narodu postoji vjerovanje kako će nevrijeme uništiti sve ako se dirne u stećke. Tako je ovo narodno vjerovanje očuvalo kroz stoljeća stećke od uništenja. Imotski stećci potječu iz srednjeg vijeka. Najviše ih je iz 14. i 15. Stoljeća. Do svoje smrti (1382.) Ludovik vlada svim hrvatskim zemljama, pa i Imotskom krajinom koju je dobio od Stjepana Tvrtaka, a prije toga od tasta Stjepana II Kotromanića. Ludovikovom smrću nastaju u Hrvatskoj neredi i bune. Hrvati nisu priznali vlast njegove žene Jelisave i kćeri Marije. Oni digoše ustanak pod vodstvom braće Horvata, biskupa Ivaniša, bana Pavla i Ivana od Paližine, priora samostana Vrane. Hrvatski su ustanici dobili potporu bosanskoga kralja Tvrtka, koji se već bio okrunio kraljem Bosne i Srbije. Za tih krvavih bojeva Tvrtko osvaja hrvatske krajeve (1387.), među njima i Imotsku krajinu. Kad su se Tvrtku predali Split, Trogir, Šibenik i otoci Brač, Hvar i Korčula on se proglasio 1390.kraljem Hrvatske i Dalmacije.

Ubrzo poslije smrti Stjepana Tvrtka 1391. njegovi nasljednici - bosanski vladari u borbama za prijestolje gube važnost. Sve do pada pod Turke ovi krajevi će izmjenično dolaziti pod vlast kralja Žigmunda, protukralja Ladislava napuljskog te bosanskih kraljeva i njihovih velikaša. Najjači i najvažniji velikaš na ovom prostoru u to vrijeme bio je bosanski vojvoda Hrvoje Vukčić Hrvatinić, splitski herceg. Hrvoje je postao splitskim hercegom 1403. godine. Stolovao je sa svojom ženom Nelipićkom u Imotskom . U doba kralja Stjepana Dabiše, koji je na bosanskom prijestolju naslijedio Tvrtka, glavnu riječ u hrvatskim i bosanskim predjelima ima Hrvoje Vukčić Hrvatinić i njegov šurjak Ivaniš Nelipić. Dabišu na bosanskom prijestolju 1395. nasljeđuje supruga Jelena Gruba, a umire i kraljica Marija. Poslije smrti kraljice Marije njen suprug kralj Žigmund je bio više zauzet poslovima u Češkoj i Njermačkoj, a malo pozornosti je poklanjao Ugarskoj i Hrvatskoj. Uz to je svojim raskalašenim životom izazvao otpor protiv sebe . Za kralja Ugarske, Hrvatske i Dalmacije okrunjen je Ladislav Napuljski 1403. u Zadru. Poslije krunjenja Ladislav napušta Dalmaciju, a za svoga glavnog namjesnika u Ugarskoj, Hrvatskoj i Dalmaciji postavlja Hrvoja Vukčića Hrvatinića, kojega je učinio splitskim vojvodom. Tako je Hrvoje postao stvarnim vladarom: kovao je novac, imao dvor, slao i primao poslanike.

Ladislav za 100.000 dukata prodaje Mlečanima (9.srpnja 1409.) Zadar, Novigrad, Vranu i otok Pag sa svim pravima na cijelu Dalmaciju. Od ovog vremena odvija se različitim pravcem sudbina Dalmacije, a drugim ostalih dijelova Hrvatske sve do novijeg doba.

U borbama Žigmunda i Mlečana Žigmund se za sramotnu sumu od 10.000 dukata odrekao krajeva koje su pripojili Mlečani, a Frankopanima zalaže gotovo cijelu Hrvatsku za 45.000 dukata. Tako veliki dio Dalmacije pripada Mlečanima, a drugi dio od Cetine do Neretve dolazi u sastav bosanske države zajedno sa četiri stare hrvatske župe Glamoč, Livno, Duvno i Imota. Poslije smrti Hrvoja Vukčića Hrvatinića najvećim dijelom njegove posjede u koje spada i Imotski nasljeđuje njegov šurjak Ivaniš Nelipić.

U Hrvatskoj se vode borbe za vlast između hrvatskih banova, bosanskog kralja koji već priznaje tursku vlast i njegovih velikaša. Za vrijeme ovih borbi Imotska krajina (županija) koja je u to vrijeme bila dijelom Huma dolazi 1404. u vlast Sandalja Hranića, jednog od najmoćnijih humskih velikaša, a poslije njegovog sinovca Stjepana Vukčića Kosače (1435.-1466.). Stjepan Vukčić je bio lukav i prevrtljiv, ali i sposoban. On vlada Humom (Hercegovinom) u kojem se nalazi i Imotski, nekad kao turski vazal, a nekad kao prijatelj Mletačke Republike. U želji da njegovi posjedi budu neovisni uzima 1448. titulu hercega. Po tom naslovu njegova je zemlja prozvana Hercegovinom.

Do kraja svibnja 1463. brojna i jaka turska vojska pod vodstvom sultana Muhameda II.osvaja čitavu Bosnu. Iste godine Turci provaljuju i na zemljište Huma, ali ga ne uspijevaju zauzeti nego opljačkaše plodne ravnice i polja oko Ljubuškog i Imotskoga. Vrgorac pada pod Turke 1477.

Razmirice i svađe između kralja Matije, hercega Vlatka i Dubrovčana oko dugova za uzdržavanje vojske koriste Turci koji su često provaljivali, plijenili i robili dijelove Hercegovine. Hrvati strahovito postradaše na Krbavskom polju kod Udbine 1493. Povjesničari ne spominju godinu pada Imotskog pod Turke. Pojedini smatraju da je Imotska krajina pala kad i Bosna 1463., a drugi smatraju da je to bilo 1482. kada je pala Hercegovina. U povijesnim izvorima nalazimo godinu 1503. kada je Imotski već u turskoj vlasti. Nasljednik Matije Korvina Vladislav II. sklopio je 1503. sa sultanom Bajazitom primirje sporazumjevši se da granica ostane kao i prije rata tj. 2. studenog 1501. U Ugovoru se kaže "…Sultanu Bajazitu ostaje Hercegovina s njenim i susjednim gradovima Proložac i Imotski." Što znači da su Proložac i Imotski i prije početka rata (1501.) bili u turskoj vlasti.

Sinj Turci osvajaju 1516. godine.

Mletački providur Girolamo Cornaro organizirao je 1686. opsadu sinjske tvrđave. U Solinu je skupio 2.000 plaćenih vojnika, 1.000 ljudi s galija, oko 600 konjanika i 3.000 domaćih vojnika. Nakon trodnevnih borbi prvi u tvrđavu ušao je kapetan Ivan Alberti i na tvrđavi je zalepršala zastava Republike svetog Marka. Time je Venecija dobila važnu utvrdu. Poslije osvajanja tvrđave providur je neko vrijeme ostao u Sinju jer je očekivao turski protuudar. Zauzimanje Sinja omogućilo je preuzimanje tvrđave Čačvine.

Krajem ožujka 1687. Mehmed paša Atlagić, rodom Cetinjanin koji je postao bosanski paša spremao se ponovo osvojiti Sinj. Preko Prologa spustio se u Sinjsko polje s 13.000 pješaka i s 4.500 konjanika i s topovima. Sinjskom tvrđavom upravlja providur Bolani. Coranro je s vojskom bio u Solinu, a kasnije se prebacio u Klis čekajući iz Mletaka streljivo i hranu. Turska vojska napala je topovima sinjsku tvrđavu tako da su bili oštećeni zid bunara i zidine iznad Grebena. Međutim odlučnost i hrabrost branitelja nije se pokolebala. Kada je Atlagić pokušao opći napad na tvrđavu Cornaro se s vojskom uputio prema Sinju, zajedno s 1.600 domaćih bojovnika. Velika providurova vojska prisilila je na bijeg neprijatelja. Poslije ovog neuspjeha kod Sinja tvrđavi ne prijeti veća opasnost. Mlečani novim stanovništvom napučuju kraj oko Sinja, ističu među pučanstvom potrebu obrane, pomažu starješine rodova. U općem turskom napadu na Dalmaciju (1690.) Turci su odbijeni ali su ubili 19 ljudi, 150 zarobili te opljačkali žito i odveli stoku. Krajišnici taj nenadani napad osvetili upadom u Livanjsko polje. Tako se rat na ovom području pretvarao u osvetničke pohode.

U godini sklapanja mira 1699. Turci su zauzeli Glavaš, Potravlje, stražu na Prologu, Čačvinu, kulu u Trilju. Prema mirovnom ugovoru sklopljenom u Srijemskim Karlovcima 1699. godine Venecija dobiva Knin, Vrliku, Sinj, Zadvarje, Vrgorac i Čitluk s Gabelom.

Tako je poslije morejskog rata (1684. - 1699.) sinjsko područje bilo neprirodno podijeljeno između Venecije i Osmanlijskog carstva, i samo Sinjsko polje bilo je prepolovljeno. Konačnim oslobađanjem Sinja većina je islamiziranih stanovnika pobjegla iz Krajine. Stanovništvo Sinjske krajine je raselilo se kršćansko u primorje, islamizirano u Bosnu. Stoga mletačke vlasti provode naseljavanje. Većina stanovništva doselila je iz Livna, Duvna i Rame kojima su dosadili stalni pogranični sukobi i osvajanja, nesigurnost života. Zbog napada na pogranična područja turske vlasti se iskaljuju na narodu i svećenstvu, smatrajući ga nosiocem nemira. Tako se i fratri iz Ramskog samostana odlučuju na napuštanje Rame i na prijelaz u Sinjsku krajinu. U ispravama sinjskog providura Zorzija ( 16.lipnja 1688.) se navodi kako je 35 franjevaca stiglo s narodom iz Bosne. Poslije odlaska iz Rame franjevci su zapalili samostan, a po tradiciji to je učinio sam gvardijan fra Stipan Matić, kako ga neprijatelj ne bi za sebe iskoristio Sobom svećenici nose knjige, gotički pozlaćeni kalež iz 1402. godine, svečano ruho, sliku Gospe od milosti (kasnije Gospa Sinjska) i više vrijednih velikih slika. Te godine i iz Bosne stiže više desetina obitelji negdje oko 350 prema nekim podacima ukupno se doselilo 3.800 osoba na područje oko Sinja, sela Lučane, Hrvace, Bitelić, Glavice, Brnaze , Turjaci i Košute.

Oko 1690. doseljavaju se obitelji iz Poljica, a poslije i izbjeglice iz Hercegovine. Ovim seobama, borbom za preživljavanje mijenja se slika stanovništva Sinjske krajine. Konačni uvid daje prvi katastarski popis iz 1709. godine.

Mletačka vlast stvara svoj vojno-teritorijalni i upravno-politički sustav. Na čelu krajine nalazi se providur sa svjetovnom i vojnom vlašću. On stanuje u palači na južnom dijelu sinjske tvrđave. Uz providura vojskom upravlja i kapetan. Dio vojske bio je smješten u tvrđavi. Redovna vojska dijelila se na ultramarine (prekomorce) i na hrvatsku konjicu (cavaleria croata). Časnici su redovito bili stranci neki su se nastanili u Sinju, ali većina nije u njemu ostajala trajno. Sinjska tvrđava, kao isturena predstraža Klisa bila je popravljena i dobro održavana.

Mlečani kojima su dosadili neprekidni napadi gusara zarobljavaju 1714. turski brod što je bio povod za novi rat. Uzrok je bio odluka Carigrada da u potpunosti očisti Peleponez (Moreju) od kršćanskih snaga U našim krajevima narod je jedva dočekao rat jer ga je vidio kao izlaz iz materijalnih poteškoća, rat na našem području ima vjersku dimenziju. Već u siječnju 1715. providur je izradio obrambeni plan Dalmacije. Na glas o okupljanju turskih četa na Kupresu narod je bježao prema Primorju. Strah je bio sveopći, nemir i nered zavladali su svuda. Opći providur nastojao je osigurati sinjsku tvrđavu oružjem i hranom .

Velika turska vojska spuštala se 23.srpnja 1715. niz Prolog. Prema nekim podacima turskim vojnika je bilo oko 60.000, a među njima i 5.000 Tatara. Enes Pelidija u svojoj knjizi "Bosanski vilajet" zaključuje da su ove snage predstavljale gotovo četvrtinu svih vojnih snaga tadašnjeg Osmanlijskog carstva. Na čelu vojske nalazio se bosanski namjesnik, serasker Mustafa - paša Čelić inače rodom iz Mostara. Sutradan 24.srpnja Turci pustoše sela Potravlje, Satrić, Lučane, Zelovo, a dva dana poslije napadaju drvenu tvrđavu na otoku usred rijeke Cetine po kojoj se poslije selo prozvalo Otok. Hrabri branitelji izdržali su cijeli dan, da bi idući dan nakon općeg napada neprijateljske čete upale na otok. Otok je branilo 170 ljudi, a opsjedalo ih je 6.000 turskih vojnika. Turci nastavljaju pljačku, a u tim razornim pohodima uništavaju crkve. Zauzeli su Vrliku, a kako je već prije pala Čačvina i kula na Gardunu glavnina vojske krenula je prema Sinju. U sinjskoj tvrđavi branitelja je bilo prema nekim povjesničarima oko sedamsto, a prema drugim podacima oko tisuću i petstotina. Obranu je vodio providur Zorzi Balbi. U tim odličnim i sudbonosnim trenucima Mlečanin-franjevac Bernardo Gornizai izvadio je sliku Majke od Milosti (Gospa Sinjska) i postavio je na oltar u tvrđavnoj crkvi. Turci su opsjedali grad od 7. kolovoza kada je otpravljen turski glasnik koji je nudio ponudu seraskera da se tvrđava preda inače u protivnom da će biti sva gradska posada na kolac nabijena. Glasnik je otpravljen s porukom da predaje nema i da će se grad braniti do zadnje kapi krvi. Turci su napali grad svim raspoloživim oružjem tako da su zidovi tvrđave bili dosta oštećeni, a uništena je i varoš ispod tvrđave. Konačno u praskozorje 14. kolovoza navališe na branitelje pješaci .

"Ovo silno jurišanje trajalo je više od tri sata, ali je navalu odbijala junačka posada koju je krijepila božanska pomoć, a hrabrilo poticanje viteških zapovjednika. Napokon Turci stanu bježati bez obzira." - navodi se u Dnevniku opsade što ga je napisao očevidac, a nalazi se u Arhivu sinjskog samostana. Na Dan Velike Gospe 15. kolovoza vrati se turska vojska u Livno.

"Turski vojnici nisu mogli dokučiti kako se može održati relativno mala posada pred njihovim snažnim udarcima. Stoga se nametao odgovor da braniteljima pomaže neka otajstvena, nebeska sila. A ona je i pomagala. Branitelji su u prelijepoj skromnoj Slici našli moćni zagovor koji im je preko franjevaca ulijevao vjeru u slobodu svog naroda, i da su oni spasitelji cijele Dalmacije. Stoga su i izdržali" - piše fra Josip Ante Soldo u svojoj "Sinjskoj krajini u 17. i 18. stoljeću". Branitelji i okupljeni narod čvrsto su vjerovali da im Gospa pomaže u toj dugoj noći iščekivanja.

Odmah poslije odbacivanja neprijatelja od tvrđave zauzeta je Čačvina, a 17. kolovoza turska vojska napustila je Vrliku. Posljedice turskog pljačkanja bile su strašne, zavladala je glad. Svi u sinjskoj tvrđavi bili su uvjereni da im je Bog Gospinim posredovanjem udijelio milost za obraniti domovinu, tako su časnici skupili po 80 cekina za zlatnu krunu za okruniti Gospinu sliku što je i učinjeno 1716. Na dnu krune upisano je IN PERPETUUM CORONATA TRIUMPHAT - ANNO MDCCXV - Zauvijek okrunjena slavi - 1716. godine. Za sjećanje na junačku pobjedu Sinjani utemeljiše vitešku igru Sinjsku alku.

Blagdan Gospe od Anđela - 2. kolovoza upisan je zlatnim slovima u povijest Imotske krajine. Na taj dan 1717. godine kršćanska vojska pod vodstvom mletačkih časnika uspjela je osloboditi Imotsku krajinu od Turaka. Hrabrošću su se posebno isticali Imoćani i Sinjani. Na gornje bedeme Tvrđave prvi se popeo i donio zastavu Svetog Marka (Venecije) Ante Vrdoljak - vojnik sinjske čete. Istog dana gvardijan imotskog samostana sv. Frane fra. Stipan Vrljić služi svetu misu i od naroda prikuplja svotu za naslikati sliku Gospe od Anđela. Vojska je u donjem dijelu Tvrđave sazidala crkvu, posvećenu Majci Božjoj. Svake godine Imoćani se sjećaju velike pobjede Blagdan Gospe od Anđela je Dan grada Imotskoga.

Ovo su samo neke crtice iz bogate povijesti gradova i općina naše Županije. Nismo pisali događaje iz relativno novije povijesti, mletačku, francusku i austrijsku upravu te neke događaje iz povijesti (pad Salone, obranu i osvajanje Klisa, omiške gusare, Hvarski ustanak, povijest Makarske, Kaštela, Brača) radi ograničenja prostora koji imamo. Uostalom iz broja u broj naše Kronike ide rubrika "Iz povijesti" kroz koju smo obradili prošlost naših gradova i općina. Vrijedi zapamtiti da su svoje tragove na ovom prostoru ostavile mnoge civilizacije i vlasti kroz tisućljeća. Dioklecijanova palača i gradska jezgra Trogira upisani su u UNESCO-ov registar spomenika svjetske važnosti.

Iz jubilarnog broja "Kronike Splitsko-dalmatinske županije"
(Marijana Šundov)